OSTVARIVANJE PRAVA NA REHABILITACIJU OSOBA S INVALIDITETOM I ODNOS HZZO - A PREMA OSOBAMA S INVALIDITETOM

Kao najveći problem kod ostvarivanja prava na rehabilitaciju osoba s invaliditetom prije svega nameće se problem  dugog čekanja na istu (od 6 mjeseci do godinu dana pa i više). Država treba otvoriti više rehabilitacijskih ustanova i centara da bi se smanjile liste čekanja i da bi se dalo više mogućnosti za organizaciju rehabilitacijskih programa i terapija za osobe s invaliditetom. Treba zaposliti više osoblja koje će znati kako pravilno  pristupiti osobi s invaliditetom bez obzira na vrstu invaliditeta. Također treba liječnicima organizirati edukaciju i osposobljavanje za rad sa osobama sa invaliditetom, a ne da s njima rade needucirani liječnici koji ne znaju kako raditi i pristupiti osobi s invaliditetom. Isto tako ako osoba dolazi u pratnji roditelja ili skrbnika treba za njih osigurati bez ikakvih zapreka da budu sa svojim djetetom u instituciji u kojoj se provodi rehabilitacija (Toplice, bolnice i slično) i treba osigurati dvokrevetnu sobu u navedenim institucijama, a ne da roditelj mora razmišljati da li će mu biti osiguran smještaj dok je njegovo dijete na rehabilitaciji. Ta rehabilitacija mora biti raspoređena kroz svih 7 dana u tjednu, a ne da bude samo 5 dana u tjednu kao što je to uobičajeno u praksi. Fizijatri i obiteljski liječnici trebaju bez razmišljanja odobriti osobama s invaliditetom bez obzira na vrstu invaliditeta odlazak na rehabilitacije, a ne da se na primjer roditelj ili skrbnik osobe s invaliditetom mora natezati sa fizijatrom, jer  ne želi napisati potvrdu za ostvarivanje prava na rehabilitaciju. Isto tako ako komisija odlučuje o pravu na to koliko će dana osoba dobiti pravo na rehabilitaciju onda treba komisija donijeti odluku u skladu sa potrebama osobe s invaliditetom. Ako se rehabilitacija provodi u kući korisnika treba omogućiti da se ista provodi 5 puta tjedno, a ne kako se to najčešće događa da osoba dobije pravo na rehabilitaciju 2 ili 3 puta tjedno. Iz svega navedenog može se zaključiti da država i zdravstvo moraju zajednički posvetiti više pažnje kod određivanja prava na rehabilitaciju i organizacije svih drugih programa koji su potrebni osobama s invaliditetom za njihovu kvalitetu razvoja i njihovh mogućnosti (kod rehabilitacija podrazumijeva se više termina kod fizijatara, logopeda, edukacijskih rehabilitatora itd.).