Svjedočanstva2.

 NEPRAVDA Moje iskustvo i velika nepravda koja je nanesena ne samo meni nego i svim osobama s težim oblikom invaliditeta... U obitelji imam mlađeg brata koji ima jednaku dijagnozu kao i ja. Slabu motoristiku, dijabetes i slabovidnost, a on plus još ima aritmiju srca. On je radio kao sudski savjetnik na Riječkom trgovačkom sudu i on za razliku od mene nema roditelja njegovatelja, a meni su smanjili sate pošto mi je majka roditelj njegovatelj. Da moj brat nije pravnik ja bi ostao bez asistenta, ovako bar imam asistenta na 4 sata, ali to nije dovoljno jer od 2006 kad su počeli asistenti imao sam cijelo vrijeme na 4 sata do 2019 kad su napokon odobrili na 8 sati ja sam se nadao da će novi zakon unaprijediti ono što sam imao, a on me u biti baca unazad i to nije samo meni nego svima, jer da moj brat nije pravnik ja bi ostao bez asistenta. Sad zamislite koliko ljudi nema pravnika u obitelji i prepušteni smo socijalnim pravnicima i oni tumače zakon po svom i tako ispada da samo neki od nas imamo pravo na asistenta. Kao da su hladnokrvni i ne razumiju kakav je život bez pomoći, kad si samo u 4 zida kad nemaš s kim razgovarat, družit se izlazit van nego si prikovan za krevet i to je to i tako moraš živjeti. I pored svega toga jako jako me ljuti što ova vlada uzima ogromne pare na nama, a nas maltretira i muči...Stvarno mislim da je krajnje vrijeme da se status roditelja njegovatelja unaprijedi i da asistente ljude koji na pomažu da njihove plaće ne oporezuje i da nas prestanu maltretirat i mučiti. Tekst napisao Amir Okanović 

 PROBLEM PRIMJENE ZAKONA O OSOBNOJ ASISTENCIJI Kao najveći problem primjene Zakona o osobnoj asistenciji može se istaknuti problem nedostatka osobnih asistenata, odnosno ljudi koji bi htjeli raditi taj posao i brinuti o osobama s invaliditetom. Drugi važan problem koji se može navesti je taj da kada je osobni asistent koji je zadužen za rad s osobom s invaliditetom ne može doći na posao i tada se rijetko ili uopće ne osigura zamjena za osobnog asistenta, a pogotovo bi na to trebalo obratiti pažnju kod osoba s invaliditetom koje imaju teže oblike oštećenja (autizam, mentalne teškoće itd.), a roditelj mora obaviti pretrage kod liječnika ili ostati u bolnici zbog obavljanja nekog operativnog zahvata i nakon istoga kada se vrati doma odmah mora preuzeti brigu o svom dijetetu. U takvim situacijama bi roditelji trebali imati veću podršku udruga i saveza osoba s invaliditetom. Udruge i savezi osoba s invaliditetom koji bi u takvim situacijama trebali biti od pomoći roditeljima osoba s invaliditetom, pa i osobama s invaliditetom samima najćešće imaju opravdanje da imaju svoju određenu satnicu koja je određena prema broju korisnika kojima se pruža navedena usluga. Događa se i situacija kada jedan roditelj skrbi o svom djetetu i ne može dobiti više od 4 sata osobne asistencije, a to je minimalna satnica koja je propisana Zakonom. Osim svih navedenih problema važno je istaknuti da je cijena satnice za osobne asistente nakon uvođenja eura propisana na 10 eura po satu, koju je odredilo Ministarstvo i koja mora biti bolje usklađena i puno veća zbog ćestih inflacija i promjena koje se događaju s vremenom.Kao jedan primjer navest ću situaciju u kojoj je roditelj koji ima dijete sa 100% - tnim invaliditetom dobio za svoje dijete 16 sati osobne asistencije, a nakon toga je ona smanjena na 8 sati. Kod određivanja satnice za korištenje usluge osobne asistencije trebalo povesti više računa oko toga kojim osoba s invaliditetom treba najveći broj sati osobne asistencije, a kojima najmanji broj sati koji je propisan Zakonom. Tu dosta veliku ulogu igra i problem što se jako malo govori u javnosti o problemu pronalaska osobnih asistenata,a stim problemom treba bolje uputiti javnost da bi se ljudi koii bi i htjeli raditi taj posao koji je zahtjevan i za koji treba imati puno dobre voje, ljubavi i empatije prema osobama s invaliditetom. Potrebno je i povećati stanicu za samohrane roditelje djece s invaliditetom s trenutnih 88 sai na veći broj sati. Također je potrebno osigurati kvalitetnu procjenu satnice osobne asistencije za osobe s invaliditetom da znaju na koliko će točno sati imati pravo nakon odrađene procijene. Isto tako treba razmisliti da se roditeljima djece sa statusom roditelja njegovatelja ili bilo kojim sličnim statusom da se ne određuje manja satnica od one koja bi trebala biti određena. Ono što je najbitnije u cijeloj ovoj priči naglasiti je to da treba što više poticati udruge i saveze osoba s invaliditetom da pomažu roditeljima pronaći za svoju djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom kvalitetne osobne asistente, koji će kvalitetno i odgovorno obavljati svoj posao, jer su osobni asistenti potrebni djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom kako bi im olakšali kvalitetniji život i da bi mogli što više biti jednakopravniji u društvu i biti uključivaniji u sve oblike društva. 

osobna asistencija

 Živimo u gradu Vrbovsko u Gorskom Kotaru ,nas maleni je evo već treću godinu u vrtiću. Prošlu godinu smo otkrili da je možda u spektru i to se pokazalo točnim. E sad naša borba kreće lani , s obzirom da ima pravo na asistenta mi smo skupili sve potrebne papire. No tek sad smo uspjeli nagovoriti vrtić da preda zahtjev gradu ,ali grad uporno smišlja načine kako da ne dobijemo asistenta. Prvo je bilo da grad nema novaca ,pa su počeli tražiti način kako da ih financira ministarstvo.... To evo traje od početka vrtićke godine tj. od 9. mjeseca ove godine. S obzirom da smo mi malen grad koji se vodi kao grad prijatelj djece ,nije mi jasno kako se neke osnovne potrebe djeteta ne mogu isposlovati. Moj plan je poslije nove godine ići sama kod gradonačelnika Dražena Mufića i vidjeti gdje je zapelo , ali me jako ljuti odugovlačenje i izgovori koje daju. Uglavnom to je naša priča s kojom se izgleda ne nazire kraj tako skoro. S tim da je dijagnoza autizma sve češća ,bojim se kako će budući slučajevi funkcionirati ,ako nista barem da budemo pokretač nečeg boljeg za buduće generacije sto se tiče ostvarivanja prava na asistenta u vrtiću. 

Tekst je napisala Antonia Bolić: ASISTENCIJA