MEDIJSKA PRISUTNOST OSI: „NISMO SAMO VIZUALNE KULISE, IMAMO SVOJ VLASTITI GLAS I ZNAMO ŠTO TREBA REĆI.“
U prošlotjednu emisiji „Provjereno“, emitiranoj 6. ožujka, prikazana je i reportaža o inkluzivnom dodatku i problemima na koje nailaze potencijalni ostavitelji prava ulaskom u zakonski labirint sustava socijalne skrbi o kojima smo, između ostalog, pisali upravo ovdje. Medijski osvrti koji se bave nejasnoćama i poteškoćama vezanih za ostvarivanje prava na inkluzivni dodatak u medijskom prostoru je sve više. Podsjetimo, osim sustavu od prije i poznatih korisnika, sve je više onih novih, kao i onih koji su nakon vještačenja dobili svoje rješenja, ali su visinama naknada nezadovoljni, ponajviše zbog Barthelovog indeksa kao ključnog parametra pri vještačenju motoričkih sposobnosti, a čija vrijednost određuje kategoriju invaliditeta, odnosno visinu inkluzivnog dodatka. (Razlika od samo jednog brojčanog boda može značajno utjecati na konačan iznos naknade), o čemu se ovdje također pisalo. Reportaža u već spomenutoj emisiji jedan je od primjera prikazivanja goruće tematike o kojoj će se pisati i govoriti u nastavcima. Ovim osvrtom želi se naglasiti medijska (ne)prezentacija osoba s invaliditetom i osoba s intelektualnim poteškoćama u javnosti. Naime, sugovornice i sugovornik autorici priloga bili su: majka mladog čovjeka s intelektualnim teškoćama kao predstavnica udruga roditelja, zatim majka djeteta koja je zbog procjene o nepotpunosti dostavljene dokumentacije o invaliditetu djeteta u postupku ponovnog vještačenja, kao i osoba čiji su članovi obitelji koji kao onkološki bolesnici imaju prioritet pri donošenju rješenja, kome je jedan od članova nažalost preminuo, ne dočekavši ostvarenje prava. U prilogu je svoje mjesto pronašao i Pravobranitelj OSI, Darijo Jurišić. I svakoga od njih progovorila je njihova vlastita muka, ili muka onoga ili one u čije su ime bili prisiljeni govoriti. Dvojbeno je, međutim, govoriti o sposobnosti uživljavanja Pravobranitelja OSI u navedene probleme, zbog distance uvjetovane političkom funkcijom. Međutim, začudno je kako u reportaži o osobama s invaliditetom iznimno bliskoj tematici priliku da on njoj progovori nije dobila nijedna osoba s invaliditetom. Doduše, montažom su dodane arhivske snimke nekih ranijih priloga u kojima su osobe s invaliditetom bile snimljene, a ovom prilikom poslužile su tek kao ilustracija za izjave sugovornika, poput svojevrsne vizualne kulise.
Mediji se iz dana u dan mijenjaju, njihov način rada, percepcija, pa i stupanj utjecaja ne javnost također. Vijesti su munjevito brze, ima ih bezbroj, a prilozi se proizvode kao na pokretnoj traci. Za osobe s invaliditetom dobra organizacija i strpljenje, i ustrajnost, su presudne za sve što rade. Snimanje priloga nije iznimka: za osobu s invaliditetom potrebno je organizirati prijevoz, pričekati je, ili doći do nje, prilagoditi joj kut kamere, dati joj na raspolaganje dodatno vrijeme ukoliko ima neku od govornih ili motoričkih poteškoća koje otežavaju komunikaciju. Potom u montaži pridodati titlove izrečenog, ako je potrebno… Sve su to činjenice koji čija je dinamika u suprotnosti s prijeko potrebnom brzinom i agilnošću novinarske profesije. Ipak, upravo je medijski prostor još uvijek onaj najšireg i najutjecajnijeg dosega za ukazivanje na problematiku vezanu uz OSI. Nerijetko je upravo putem medija odaslana oporuka o određenom problemu vezanom za osobe s invaliditetom, bila svojevrsna javna pozornica i požurnica institucijama da ubrzaju, poboljšaju rješavanje ili isprave ukazanu im pogrešku.
Uostalom, za svaku promjenu oduvijek je bile ključne vidljivost i prisutnost koje se iznova ponavljaju. Isto vrijedi i za promjenu svijesti, koja u mikronima i suviše sporo, mijenja stvarnost. U suprotnom, stječe se dojam da su osobe s invaliditetom i razvojnim teškoćama delegirale svoje pravo da govore i aktivno sudjeluju u stvaranju medijske životne percepcije o sebi samima, općom inercijom prepustile nekim drugim glasovima, udrugama i institucijama, koje uglavnom vode i u čije ime nastupaju, (čast hvalevrijednim iznimkama) osobe bez invaliditeta. Ovdje ne želi reći da nemaju što reći ili da nemaju pravo govoriti. Želi se istaknuti činjenica da možemo govoriti zajedno, u dijalogu i aktivnom podrškom. Pod uvjetom da se OSI iz tog dijaloga sustavno ne izostavlja. Jednako važno, poruke koje se šalju način kako se to radi ne moraju se nužno reportažno dokumentaristički format, na što također možemo utjecati. Odnosi se to, primjerice, i na zabavni program. Format popularne humoristične serije u udarnom terminu komercijalne televizije može poslužiti, (kada i ako za to postoji volja više instance) kao širok dometna platforma za širenje ekološke osviještenosti, sve kroz poduku o korisnosti razvrstavanja otpada. Hvalevrijedna inicijativa, reći će mnogi. Međutim, u toj istoj seriji scenaristi, ne bi li naglasili mane ili karakterne osebujnosti nekih od likova, sada već sasvim uobičajeno, nazivaju ih - invalidima. Ne radi se ovdje o inzistiranju na općem trendu političke korektnosti ili o pretjeranoj osjetljivosti. Osobe s invaliditetom na osnovu vlastitih iskustava već odavno znaju da je politička korektnost krajnje nekorektna teorijska zabluda bez prevelikog utemeljenja u životnoj stvarnosti. Za odluku o drugačijem pristupu potrebno je znatno više promišljenosti svih onih koji su u prilici odlučiti na koji način, kako i gdje prikazivati OSI u medijskom prostoru. Paradoksalno, to prečesto nisu upravo osobe s invaliditetom. Za početak, ne bi bilo zgorega da budu i prisutni, da ih se jasno pita, vidi i čuje - bez posrednika kada to nije nužno, bez pretpostavki, bez uljepšavanja, patroniziranja ili lažne glorifikacije. Također, prostor za javni apel Pravobranitelja OSI, čija je dužnost aktivno pomagati osobama s invaliditetom u ovom procesu, svim političkim i medijskim alatima koji mu stoje na raspolaganju. Zaključno, prilika je podsjetiti se na davnom krilaticu Saveza udruga s invaliditetom koja kao da je odavno zaboravljena, a možda najbolje sažima sve ovdje izrečeno: „O nama, uvijek s nama“. INES PEHNEC KEŽMA
