ŠTO ĆE BITI S NAMA (OSI) KADA NAŠIH RODITELJA ILI SKRBNIKA VIŠE NE BUDE

  Današnji tekst posvetit ću  jednom  važnom životnom problemu, a to je kako će osobe s invaliditetom nastaviti život kada njihovi roditelji ili skrbnici više neće moći brinuti o njima. Ovaj problem se javlja kada se roditelj ili skrbnik osobe s invaliditetom razboli, a ne može otići na pregled jer nema kome ostaviti osobu s invaliditetom dok se vrati iz bolnice, a pogotovo, ako mora ići na neki operativni zahvat i nakon njega odmah mora preuzeti brigu o osobi s invaliditetom, Ono što je potrebno naglasiti jest da se ne može očekivati da brigu o osobi s invaliditetom preuzme drugi član obitelji (brat, sestra) bez obzira što i braća i sestre pružaju neprocjenjivu ljubav prema osobi s invaliditetom. Problem nastavka života osobe s invaliditetom nakon što roditelj ili skrbnik više ne bude u mogućnosti brinuti o osobi s invaliditetom ne smije biti problem samo određene obitelji, nego i odgovornost  zajednice u cjelini. Potrebno je otvoriti više stambenih zajednica i sličnih ustanova na razini cijele Republike Hrvatske i da svaka županija ima ustanovu  koja bi bila prilagođena prema svakoj vrsti invaliditeta zasebno npr. ustanova za osobe s oštećenjem vida, sluha, autizma... da svaka skupina invaliditeta pa tako osoba s određenom vrstom invaliditeta pripada u svoju ustanovu, a ne da u jednoj ustanovi budu smještene sve osobe s invaliditetom na jednom mjestu. Isto tako te ustanove koje bi brinule o osobama s invaliditetom zasebnih skupina trebaju imati kvalitetan stručan tim (koji bi trebao biti sastavljen od liječnika, psihologa, i drugog stručnog osoblja) koje će sudjelovati u nastavku života osoba s invaliditetom, a ne da roditelji ili skrbnici moraju razmišljati jesu li osobu s invaliditetom povjerili u prave ruke i da li će sve biti u redu s istom. Ne smijemo zanemariti činjenicu da i ako je osoba s invaliditetom u lošem okruženju ili ako ne uspije prihvatiti okolinu da može dovesti do lošeg psihičkog stanja osobe s invaliditetom s obzirom da svi znamo da se osobe s invaliditetom ubrajaju u ranjive odnosno osjetljive skupine društva.  Upravo iz tog razloga je potrebno da osobe s invaliditetom imaju kvalitetne i dostojanstvene uvjete za kvalitetan nastavak života nakon što njihovi roditelji ili skrbnici više ne budu mogli brinuti o njima, jer samo na taj način možemo imati integrativno, a ne ekskluzivno društvo odnosno društvo koje uključuje  osobe s invaliditetom u sve aspekte društvenog života.