Dobrodošli na Stranice za Osobe s Invaliditetom i o osobama s invaliditetom

 NEPRAVDA Moje iskustvo i velika nepravda koja je nanesena ne samo meni nego i svim osobama s težim oblikom invaliditeta... U obitelji imam mlađeg brata koji ima jednaku dijagnozu kao i ja. Slabu motoristiku, dijabetes i slabovidnost, a on plus još ima aritmiju srca. On je radio kao sudski savjetnik na Riječkom trgovačkom sudu i on za razliku od mene nema roditelja njegovatelja, a meni su smanjili sate pošto mi je majka roditelj njegovatelj. Da moj brat nije pravnik ja bi ostao bez asistenta, ovako bar imam asistenta na 4 sata, ali to nije dovoljno jer od 2006 kad su počeli asistenti imao sam cijelo vrijeme na 4 sata do 2019 kad su napokon odobrili na 8 sati ja sam se nadao da će novi zakon unaprijediti ono što sam imao, a on me u biti baca unazad i to nije samo meni nego svima, jer da moj brat nije pravnik ja bi ostao bez asistenta. Sad zamislite koliko ljudi nema pravnika u obitelji i prepušteni smo socijalnim pravnicima i oni tumače zakon po svom i tako ispada da samo neki od nas imamo pravo na asistenta. Kao da su hladnokrvni i ne razumiju kakav je život bez pomoći, kad si samo u 4 zida kad nemaš s kim razgovarat, družit se izlazit van nego si prikovan za krevet i to je to i tako moraš živjeti. I pored svega toga jako jako me ljuti što ova vlada uzima ogromne pare na nama, a nas maltretira i muči...Stvarno mislim da je krajnje vrijeme da se status roditelja njegovatelja unaprijedi i da asistente ljude koji na pomažu da njihove plaće ne oporezuje i da nas prestanu maltretirat i mučiti. 

Amir Okanović

 OBRAZOVANJE OSOBA S INVALIDITETOM U HRVATSKOJ Zovem se Sara Radojčić i dolazim iz Donjeg Miholjca. Rođena sam 23. studenog 2004. godine u Osijeku, Slijepa sam od rođenja Osnovnu školu od 1, do 4. razreda pohađala sam kao i druga djeca. Od 1, do 3, razreda mama je sjedila ispred učionice i pomagala mi kad je trebalo. Naravno pomagala je i učiteljici jer se ona do tada nije susrela sa slijepim osobama. Za vrijeme nastave učiteljica je svima sve diktirala da bih i ja sve mogla uredno zapisati. Za sve predmete koristila sam Brailleov pisaći stroj. U 4. razredu dobila sam prvu asistenticu u nastavi i mami i učiteljici bilo je još lakše. Asistentica mi je sve pomagala. Pomagala mi je prepisivati, vježbe na satima tjelesne i zdravstvene kulture i sve ostalo što je trebalo. U prve četiri godine školovanja uspješno sam sve savladala. Nakon završetka 4. razreda za mene je slijedilo novo životno razdoblje, polazak u 5. razred. Moram priznati, u početku je to bilo stresno, ali i izazovno. Nastavnike je bilo strah kako će se i oni i ja snaći u svemu tome, ali mama je bila tu da im sve objasni. Nakon otprilike mjesec dana nastavnici su vidjeli da to, što sam slijepa, nije strašno. Također, dobila sam novu asistenticu koja se brzo prilagodila cijeloj situaciji. Svi su shvatili kako raditi sa mnom: morali su mi prilagoditi gradivo tj. ukloniti slike, grafikone i tablice. U 5. razredu koristila sam brailleov pisaći stroj samo za nastavu matematike, a za ostale predmete koristila sam brailleovu elektroničku bilježnicu. Rad na Brailleovoj elektroničkoj bilježnici za mene je bio novi izazov. Kada sam tek počela koristiti elektroničku bilježnicu, veliku pomoć i podršku imala sam od asistentice, osoblja iz Vinka Beka i naravno, ogromnu želju za učenjem. Rad na istom uspješno sam savladala. Na informatici sam imala još jedan novi izazov, učila sam pisati na računalo. To sam učila cijeli 5. razred. Na nastavi informatike uz mene je bila asistentica koja me učila pisati na računalo. Naravno, neizostavna stvar je, da su me i nastavnici iz Vinka Beka učili isto. Naglašavam da je računalo prilagođeno slijepima,ima instaliran govorni program koji nam sve govori tj. čita. Na kraju 5. razredu i ovu vještinu uspješno sam savladala. Od 6. do 8. razreda na svim predmetima koristila sam računalo, naravno, osim na matematici. Od kada sam počela koristiti računalo svima je bilo još lakše raditi, a prvenstveno meni. Za vrijeme mojeg osnovnoškolskog obrazovanja nisam imala puno društva. Djeca su se bojala,točnije nisu znali kako mi pristupiti i kako se ponašati. Na sreću, tu je uvijek bila moja seka blizanka. Nakon završetka osnovne škole slijedili su upisi u srednju. Htjela sam upisati komercijalnu u mjestu gdje živim, ali te godine nije bilo tog smjera zbog malog broja učenika. Na jesenskom roku upisala sam opću gimnaziju. Bojala sam se kako ću se snaći u gimnaziji s obzirom na to da su svi govorili da je to najteža škola. Kada sam krenula činilo se užasno teško i komplicirano no brzo sam se snašla i prilagodila. Također, i profesori i nova asistentica brzo su se svemu prilagodili. Ista situacija kao i u osnovnoj školi, svi su mi morali prilagoditi gradivo tj. ukloniti slike, grafikone i tablice. Na težim predmetima (kemija, fizika, matematika, biologija) profesori su mi davali malo manje zadataka nego ostalima u razredu. Dobivala sam manje zadataka jer mi je za takve predmete trebalo više vremena nego ostalima, ali naglašavam, uspješno sam i to savladala. U srednjoj školi isto sam koristila računalo za sve predmete osim matematike (tu je ostao pisaći stroj). Slijedila je još jedna stvar za mene, brailleov redak koji se koristi kao dodatna tipkovnica uz računalo. Redak služi da bih sve što je na ekranu mogla pročitati prstom. Znači, govorni program (njegov zvuk) od tada je stišan. Počela sam učiti i njemački jezik kao drugi strani jezik. Stalno sam razmišljala kako ću ga usvojiti s obzirom na to da s engleskim jezikom imam ogromnih problema još od početka osnovne škole. O ovome sam već pisala u jednom od intervjua no objasnit ću opet zbog novih čitatelja ičitateljica. U 4. razredu počela sam se pripremati za državnu maturu i moram priznati, kada sam tek počela, bilo je teško, ali nisam odustala. Na pripremama iz matematike imala sam ogromno podršku asistentice i razrednice. Uz pomoć njih dvije odlično sam svladala sve tipove zadataka. Od samog početka obje su se trudile da mi sve objasne. Sa pripremama iz hrvatskog jezika nisam imala nikakvih problema. Sve sam doma učila sama. Naravno, profesorica je bila tu za mene i pomogla mi je oko pisanja sažetka i eseja. Profesorica je od prvog dana bila zadovoljna mojim znanjemhrvatskog. Bila sam među boljima u razredu. Na maturi sam pisala njemački umjesto engleskog jezika. Naglasila bih da sam se s njemačkim prvi puta susrela u srednjoj školi. Kada sam se počela pripremati za maturu tj. rješavati testove s prethodnih matura, bilo je užasno teško i naporno. Testovi su mi izgledali ogromni i teški. U početku su bili teški jer je bilo dosta novih riječi. Prije nego što bih počela rješavati test ispisala bih nepoznate riječi i onda ih naučila. Svaki dan sam učila nove riječi i testovi su postajali sve lakši. Vježbom sam došla do toga da sam čitanje i slušanje rješavala bez greške. Kod pisanja je trebalo malo više vježbi, ali uz pomoć i pojašnjenja profesorice i to sam svladala. Za vrijeme ispita državne mature imala sam užasnu tremu. Sva tri testa odlično sam riješila. Sada kada razmišljam o tome, nisam imala razloga bojati se mature jer uz ogromnu volju za učenjem i trudom sve se može. Nakon položene državne mature nisam išla na faks iz nekih mojih razloge, ali ne bih sad o tome. Dugo sam razmišljala što me zanima i čime bih se mogla baviti. Nisam ni sama znala što želim. Istaknula bih da mi se jedan prijedlog posebno svidio. Profesor iz Vinka Beka koji je dolazio kod mene za vrijeme školovanja, predložio mi je da razmislim o knjigovodstvu. Proučila sam što je knjigovodstvo i jednostavno mi se svidjelo i to sam zavoljela. Ovo što ću sad napisati istaknula bih kao najvažniji dio mojeg života i karijere. Kao što sam već spomenula odlučila sam se baviti knjigovodstvom. Dok sam tražila školu u kojoj ću pohađati tečaj bilo mi je užasno teško. Bilo je teško jer je bio ogroman izbor škola, a neke škole me nisu htjele primiti. Kada sam pronašla školu morala sam pronaći knjigovodstveni servis gdje ću odrađivati praksu. Moram priznati da mi je još teže bilo pronaći gdje ću ići na praksu. Kada sam konačno pronašla praksu, bila sam presretna i ponosna na sebe što sam sve uspjela sama. pronalaska škole i knjigovodstvenog servisa za praksu u nekom trenutku htjela sam odustati. Na sreću, svojom ogromnom upornošću, trudom i željom za tim nisam odustala. U listopadu 2024. završila sam tečaj za knjigovodstvo. Na tečaju mi je bilo odlično. Što setiče teorijskog dijela, bilo mi je dobro. Jedino što mi je stvaralo problem su poneka tablica i slika. Uz pomoć triju prijateljica iz grupe uspješno sam i to svladala. Teoriju sam učila i ponavljala svaki dan i uspješno sam to odradila. Nakon završetka teorijskih predavanja morala sam odraditi praksu. Posebno sam se veselila praksi, ali priznajem užasno sam se bojala. Bilo me strah kako ću to odraditi. S druge strane imala sam ogromnu želju za tim, a još više me bilo strah kako će se šefica snaći jer sam znala da nikada nije radila sa slijepima. Kada je počela praksa shvatila sam da se ne moram bojati i da ću se snaći, a još lakše mi je bilo kada sam vidjela kako se šefica snašla u svemu tome, od samog početka do kraja. Na prijedlog šefice, sve zadatke sam radila u excelu. Odmah u početku svidio mi se njezin prijedlog. Šefica mi je svaki tip zadataka pojašnjavala pojedinačno i polako dok ne svladam. Puno sam se trudila na praksi i doma. Šefica je vidjela koliko se trudim i da me to zanima. Nije mi bio problem rješavati zadatke, imala sam ogromnu volju za tim. Na praksu bih išla vesela, a doma bih s još većim veseljem rješavala sve zadatke. Ponosna sam na sebe jer sam završila knjigovodstveni tečaj. U svemu tome ogromna podrška su mi cijela obitelj, i naravno, moja šefica. Istaknula bih da sam na šeficu preponosna jer je od samog početka znala kako raditi sa mnom i na koji način (s istim uopće nije imala problema). Ponosna sam jer je imala puno strpljimate li nekakvu poteškoću ili ne.enja za mene i nikada ni u čemu nije pogriješila. Odlično se snalazila od samoga početka do kraja moje prakse. Uz ogroman trud, rad i želju sve se može bez obzira na to imate li nekakvu poteškoću ili ne. Na kraju ovog članka htjela bih još nešto istaknuti nevezano za obrazovanje. Odnosise na karijeru i posao. Najveća životna želja i san mi je da radim u knjigovodstvu. Po završetku tečaja shvatila sam koliko volim raditi s brojkicama. Neopisivo je koliko volim brojkice. Kad radim s brojkicama to me smiri i opustim se. Jedino tko može shvatiti, koliko obožavam brojkice i s kojom ljubavlju radim s njima su knjigovođe.Bila bih najsretnija kada bi mi se ostvarilo da imam posao u knjigovodstvu. 

Sara Radojčić

 PUT OD DIJAGNOZE HIDROCEFALUS DO OSNIVANJA PODCASTA O PRAVIMA MOGUĆNOSTIMA OSOBA S INVALIDITETOM U HRVATSKOJ Poštovani ! Pišem ovaj osvrt u nadi da će doprijeti do mijerodavnih institucija a u svrhu podizanja svijesti o važnosti kvalitetne podrške na svim razinama osobama s invaliditetom. Važnost kvalitetne podrške osobama s invaliditetom te prihvačanja nas kao ravnopravnih sudionika društva od velikog je značaja za prvenciju psihičkih oboljenja i možebitnog suicida . Obzirom dam rođena s Hodricefalusom koj je nastao u vrijeme mog perinatalnog razvoja kao posljedica infekcije toksoplazmozom od koje je majka oboljena u ranoj trudnoći . Ukoliko trudnica oboli od viruzne ili parazitske infekcije u ranim mjesevima trudnoće ( prvih 5 mjeseci ili 20 tjedana trudnoće ) oboljenje utjeće na razvoj organa što u konačnici ima za ishod trajna oštečenja rada odgan samim time i nastanak invalidnosti . U mom sluaćaju majka je obolje od toksoplazmoze infekcje koju izaziva parazit Toxoplazma gondi a kji se nalazi u fekalijama maćaka i drugih životinja u vrijeme rane trudnoće samim time je inhekcija umala utjecaja na zatvoj mog mozga odnosno moždinskih ovojnica . Moždinske ovojnce imaju ulogu zaštiti meko tkivo mozga od u slušaju jačih udaracagalavo osim toga sudjeluju u protoku moždinske tekućine iz libanje u krvotog. Obzirom da je infekcija nastupila u vrijeme razvoja mozga i spomenutih ovojnica došlo je do zastoja u protoku moždinske tekućine u krvotok. Nemogučnost regulacije kruženja moždinske tekućine te njezinog nakupljanja unutar moždanih komora za posljedicu je imao širenje komora i stvaranja pritiska na meku nozdinsku masu . Spomenuti pritisak izazvan šitenjem komoza dovodi do smanjenja mozdane mase samim time i do njegovog propadanja , smanjenje moždinske mase za posljedicu ima smanjenje funkcija svih organa . Opisano stanje se naziva HYDROCEFALUS (voda na glavi ili vodena glava) . U mom slučaju Hidrocefalus na žalost nije prepoznat odmah po rođenju već u dobi od godinu i pol dana kad su se pojavili prvi simptomi ( glavobolje, uzastopna povračanja epileptički napadi , očne jabućice se okrenu prema čelu što se naziva pogled izlazečeg sunca) te gubljenje svijsti . Prva operacija prilikom koje je postavljena „ pumpica „ odnosno pudez sustav urađena je sa godinu i šest mijeseci . Prilikom operacije učinjena su četiri otvora jedan da samom vrhu glave drugi sa desne boćne strane , treći na desnoj strani vrata te na trbuhu u odručju ispoed rebara , kroz spomenute otvore postavljenje spomenuti sustav s time da je početak ciječice umetnut između mozdanih komora , rezeuar koji regulira protok moždinske tekućine smiješten iznad desbe učke na samu površinu lubanje ( može se opipati prstima). Nakom opreacije uslijedio je oporavak i rehabilitacija kako bi mogla imati što kvalitetniji život iako liječnici bili skeptićni u moju samostalnost ( u većini slućajeva dijecaostaju potpuno ili djelomićno nepokretna ) . Na žalost ubrzo nakon operacije uobičajena virusna diječja bolest dovela je do infekcije sustava samim time i moždanih ovojnica a po pričanju pokojnog oca i krvi zbog čegaje hito napravljena druga operacija i izmjenjena pumpica . U dobi od tri godine ponovo sam zaprimljena u bolnicu sa teškom infekcijom bubrega koja je ponovo proširila na pudenz . Treča operacija je rađena u Švicarskoj obzirom da je tamo postojao te i dalje postoji specijalna bolnicaspecijalizirana za tada rijetke bolesti obzirom da u 70 tim godinama prošlog stoljeća Hidrocefalus se smatrao rijetkom bolesti , u Hrvatskoj je u to doba od ove bolesti bolovalo sve ga nekoliko djece. Odlaskom u Švicarsku točnije u Zurich u dječju bolnicu gdje je 1978 godine učinjena zadnja operacija prilikom koje je postavljen novi pudenz sustav no ovog puta isti nije spuštak u trbušnu šupljinu kao u prethodne dvije operacije već u jugularnu venu ( venu u vratu koja krv odvodi izravno u sece ) .Od tog dana do danas a tom ima preko 40 godina nije bilo većih problema sa samim sustavom no važna je redovna kontrola i u slučaju prvih simptoma hitno otići u bolnicu . Na samom kraju osvrnuti ču se na funkcionalnost organizma kao posljedice Hidrocefalusa , kao što sam napisala ranije u tekstu zbog oštećenja velikog mozga samim time i signala iz njega prema drugim dijelovima mozga pa i organima u tijelu kod mene su se u ranoj dječjoj dobi uočile teškoće u koordinaciji točnije prilikom hoda, u kašnjenju savladavanja životno važnih vještina . Prilikom polaska u školu uočene su poteškoće kod savladavanja gradiva (trebalo mi je duže za savladati gradivo te puno prilagodbe kako gradiva tako i načina podučavanja istoga , nastavnici su više koristili praktični pristup te usmeno ispitivanje). Nakon završene osnovne škole htjela sam upisati ili poljoprivrednu ili medicinsku školu . Oboje i otac i majka su mi govorili da će mi pomoći oko zaposlenja , otac je pričao kako če mi otvoriti salon cvijeća u obiteljskoj kući ukoliko zavrim srednju poljoprivrednu za cvjećaricu , majka mi je tak obećavala da će mi srediti posao u zavodu za javno zdravstvo gdje je do rata radila ako završim srednju medicinsku . Kad je bilo vrijeme upisa u srednju predala sam papire u obje škole no moj otac je bez da me išta pitao odlučio da idem na Maltu u internat a dame nije niti pitao za mišljenje , majka je u to doba isto tako otišla iz RH i samim time nisam mogla niti upisati srednju medicinsku jer nisam imala gdje živjeti (oba roditelja su odlučila svoje živote nastaviti izvan RH) . Nakon srednje otac je imao ideju da odem ponovo van u Ameriku raditi kao dadilja i eto što sam drugo mogla nego otići jer se nisam smjela suprotstaviti ocu dane ostanem bez ičega jer me ucjenjivao. Svi moji napori su bili ne primijećeni ne podržani štoviše su mi govorili " da daj što se pušeš sa tom svjedodžbom , nije ti to nikakav dokaz. " Uvijek sam bila smatrana lijenom iako sam se trudila maksimalno , ali ne to nije bilo dovoljno dobro mojoj obitelji. Kad bi me netko pohvalio moj otac u to ne bi vjerovao jer eto on je smatrao da ja ništa ne mogu . Dok drugi roditelji i naj manji uspjehe svog zdravog djeteta slave moji su moje uspjehe ignorirali . Dan danas meni moja majka zna reći kad se dotaknemo neke teme u zdravstvu " ma daj nema ti poima nemoj mi ti pričati o tome ti ja sam završila dva fakulteta , magistrirala i doktorirala. " Dakle samo zato što nemam dva faksa magisterij i doktorat ne smije govoriti niti pisati na niti jednu temu vezanu uz zdravstvo. Dakle da bi osoba bila ona zdrava ili sa invaliditetom imala kvalitetan život od velikog je značaja podrška u obitelji kasnije i u društvu . Oni koji su upoznati sa razvojem ličnosti znaju da nas oblikuje ono što nosimo iz obitelji kao i ono što dobijemo od društva kroz odrastanje , ako ste i u jedno i u drugom dijelu zakinuti za podršku prihvaćanje i prepoznavanje vaših vrednota razviti čete ravnodušnost i anksioznost , nerijetko se ljudi odaju porocima jer u njima traže izlaz . Ja na sreću nisam tražila izlaz u porocima no na žalost razvila sam anksioznost i izbjegavajući poremećaj osobnosti. Od 2009 godine aktivno se bavim problematikom očuvanja reproduktivnog zdravlja i savjetovanja na području medicinski potpomognute oplodnje što i dalje razvijam kroz pisanje knjiga i suradnju sa stručnjacima iz tog područja mednice . Obzirom da sam osoba s invaliditetom samim time sam zakinuta za neka od mojih kako ljudskih prava tako i prava po pitanju invalidnost odlučila sam se zajedno sa još nekoliko kojega i kolegica osoba s invaliditetom osnovati prvi podcast koji se bavi pravima i mogućnostima osoba s invaliditetom . U budućnosti bi voljela sa tim ljudima pokrenuti savjerodavni centar gdje bi osobe s invaliditetom mogle iz prve ruke dobit sve važeće informacije o njihovim pravima te koji bi imao kvalitetnu suradnju sa svim sudionicima društva kako na lokalnoj tako i na državnoj razini . 

Vlatka Vugrinec

 BORBA ZA SAMOSTALNOST , ZAPOSLENJE I DOSTOJAN ŽIVOT U prvom tekstu sam se osvrnula na moj rani život sa Hidricefalusom , diskriminacijom koju sam od naj ranije dobi doživljavala od strane vlastite obitelji koja me smatrala nesposobnom za bilo što doslovno . Kroz osnovnoškolsko obrazovanje sam bila ismijavana od strane vršnjaka obzirom da nisu bili upoznati sa mojim zdravstvenim stanjem . Oba roditelja su mi se u više navrata obraćala sa ; „ MA OD TEBE NEĆE BITI NIŠTA ,TI NISI ZA NIŠTA DRUGO NEGO ZA ČIŠĆENJE JAVNIH TOALETA „ . Trud koji sam ulagala savladat gradivo i uz to se bavila društvenim radom koji je i tekao bio prepoznat od strane nastavnika i školskih djelatnika ali i drugih sudionika društva mojim roditeljima nije bilo važno . Po završetku osnovne škole moj pokojni otac je odlučio da neću nastaviti školovanje u Hrvatskoj već me bez mog pitanja i znanja odveo na Maltu i upisao u klasičnu žensku gimnaziju , majka također se nije baš previše bunila na očevu oluju iako mi je kroz cijelu osnovnu školu govorila kako će mi pomoći da završim srednju medicinsku školu i zaposlim se u zavodu za javno zdravstvo kao medicinska sestra . Majka je isto tako otišla izvan Hrvatske točnije u Njemačku samim time mi je uskratila mogućnost da upišem srednju medicinsku . Dakle bez da me se pitalo za moje mišljenje bila sam prisiljena otići sa ocem i nastaviti školovanje na Malti . Po završetku školovanja na Malti i povratka u Hrvatsku 1994 godine , otac se dosjetio da bi mogla ići u Sjedinjene Američke države živjeti i biti dadilja u jednom Hrvatskoj obitelji a usput nastaviti školovanje što sam i učinila u nadi da ću po završetku školovanja koje traje 5 godina ostati u Americi i raditi u struci za koju sma se školovala , sve bi ovo bilo divno da i u Americi nisam bila suočena sa omalovažavanjem i ponižavanje od strane gđe . kod koje sam živjela i radila . Gospođa si je dala za pravo tretirati me kao soju sluškinju štoviše kao roba , doslovno je sve bilo na meni. Kada sam se pobunila da ne želim biti njezinoj djeci majka i brinuti se za njih dok se ona provodi i opija verbalno se i fizički obrušila na mene . Taj njezin incident sam naravno prijavila nadležnim tijelima te sma bila po hitnom postupku udaljena iz obitelji gdje sam stanovala i smještena na sigurno . Obzirom da mi je u to vrijeme još bila aktivna studentska viza trebala sam otići do veleučilišta i istu produžiti no problem je bio oko smještaja obzirom da se kod nje nisam smjela vratiti . Kako nije bilo moguće organizirati smještaj morala sam prekinuti školovanje i vratiti se kući u Hrvatsku . Povratkom u Hrvatsku počinje agonija oko ostvarivanje prava na priznavanje istovrijednosti stečene svjedodžbe sa Malte. Usporedno sa predavanjem zahtijeva za priznavanje istovrijednosti stečenog znanja počela sam raditi kao akviziterka za tvrtku Oriflame kao bi se što više financijski osamostalila . Prema ondašnjem ministarstvu obrazovanja i vanjskog vrednovanja priznata mi je gimnazija no s obvezom za polaganjem razlika ispita , na moju žalost to mi zbog zdravlja i nedostatka financijske potpore nije bilo moguće realizirati . Zbog želje za samostalnosti ponajprije financijskom zapošljavam se na radim mjestima za koja nije bila potrebna srednja stručna sprema iako se svo vrijeme samostalno usavršavam u radu na računalu , uredskom poslovanju uz direktnu prodaju Oriflame i Am Way proizvoda te traženja stalnog zaposlenja . U razdoblju od 2000 do 2009 prošla sam mnoga poduzeća doživjela sve i svašta od pohvala , ismijavanja , podmetanja do nemoralnih ponuda u svrhu potpisivanja ugovora na neodređeno zaposlenje . Nakon što sam uvidjela da mi se ne dozvoljava raditi niti me se vrednuje kao osobu i kao radnicu a svjesna svog zdravstvenog stanja obratila sam se centru za socijalnu skrb za vještačenje u svrhu procjene mog zdravstvenog stanja a na okolnost zaposlenja na radnim mjestima sukladno mom zdravstvenom stanju . Godine 2009 nakon vještačenja nastavlja se moja borba za pravo na zaposlenje sukladno mom zdravstvenom stanju , nebrojenu puta sam se u razgovoru sa poslodavcima pozivala na Vladine mjere aktivne politike zapošljavanja odnosno poticaje za poslodavce ukoliko me zaposle kao osobu s invaliditetom . Na žalost ni te vladine mjere aktivne politike zapošljavanja kojima je bio i program zapošljavanja OSI –a meni nije donio toliko potreban posao i dalje sam bila šikanirana dalje od probnog roka nikako . Godine 2019 ponovo je rađeno vještačenje obzirom da je došlo do povišenja osobne invalidnine status je ostao i dalje isti , u to vrijeme se uspijevam zaposliti u jednom knjigovodstvenom servisu na mjestu administratora i promotora servisa . Vlasnica knjigovodstvenog servisa mi je čak obećavala da će mi platiti školovanje za knjigovođu no od toga nije bilo ništa kao niti od moja plaće za moj trud i rad na izradi predloška za web stranicu , brošure , predloške za ptsjetnice i sav promidžbeni materijal . Uvidjevši da mi nisu isplaćene plaće za moj rad obratila sam se inspekciji rada koja je odradila svoj posao i utvrdila mnoge nepravilnosti zbog čega je vlasnica novčano kažnjena . Osim svega navedenog prošla sam edukaciju za samozapošljavanje obzirom da sam imala ideju pokrenuti vlastiti posao no zaustavila me činjenica da bi osobno trebala izdvojiti poveću svotu novca za pokretanje posla , registraciju istoga uz to obrt ili domaća radinost bi trebali biti aktivni i u plusu kroz godinu dana kako bi mi se iz državnog proračuna isplatili poticaji za samozapošljavanje . Prije godinu dana ako ne i više završila sam osposobljavanje za wellness maserku refleksnih zona stopala na žalost tu svjedodžbu odnosno uvjerenje nije pravovaljano obzirom da program nije verificiran od strane Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih . Kao što možete vidjeti i zakljućiti moja borba za samostalnost nije bla nit jest laka , svjena sam da nikome nije lako no osobama s invalidittom koje žele raditi , savladavati nova znanja i vještine to je uksraćeno . Jedan paradoks u cijeloj ovoj situaciji je to što neke institucije koje su se opredijelile za posredovanje u zapošljavanju osoba s invaliditetom ne razlikuju poslovnu od radne sposobnosti tako su meni u jednoj od takvih ustanova uskratili mogućnost zapošljavanja kroz njihove inkluzivne radionice obzirom da su protumačili pojam trajno nesposobna za rad sa oduzetom polovnom sposobnosti na što sam se obratila tadašnjem ministru rada i mirovinskog sustava koji mi je veoma kvalitetno obrazložio dva pojma i zbog čega mi je u nalazu ptv-a napisano da sam trajno i potpuno nesposobna za samostalan rad . Borba za kvalitetan i dostojanstven život od mog rada traje i dalje , neću si dopustiti da ovisim i bilo kome . 

Vlatka Vugrinec

 PROBLEM PRIMJENE ZAKONA O OSOBNOJ ASISTENCIJI Kao najveći problem primjene Zakona o osobnoj asistenciji može se istaknuti problem nedostatka osobnih asistenata, odnosno ljudi koji bi htjeli raditi taj posao i brinuti o osobama s invaliditetom. Drugi važan problem koji se može navesti je taj da kada je osobni asistent koji je zadužen za rad s osobom s invaliditetom ne može doći na posao i tada se rijetko ili uopće ne osigura zamjena za osobnog asistenta, a pogotovo bi na to trebalo obratiti pažnju kod osoba s invaliditetom koje imaju teže oblike oštećenja (autizam, mentalne teškoće itd.), a roditelj mora obaviti pretrage kod liječnika ili ostati u bolnici zbog obavljanja nekog operativnog zahvata i nakon istoga kada se vrati doma odmah mora preuzeti brigu o svom dijetetu. U takvim situacijama bi roditelji trebali imati veću podršku udruga i saveza osoba s invaliditetom. Udruge i savezi osoba s invaliditetom koji bi u takvim situacijama trebali biti od pomoći roditeljima osoba s invaliditetom, pa i osobama s invaliditetom samima najćešće imaju opravdanje da imaju svoju određenu satnicu koja je određena prema broju korisnika kojima se pruža navedena usluga. Događa se i situacija kada jedan roditelj skrbi o svom djetetu i ne može dobiti više od 4 sata osobne asistencije, a to je minimalna satnica koja je propisana Zakonom. Osim svih navedenih problema važno je istaknuti da je cijena satnice za osobne asistente nakon uvođenja eura propisana na 10 eura po satu, koju je odredilo Ministarstvo i koja mora biti bolje usklađena i puno veća zbog ćestih inflacija i promjena koje se događaju s vremenom.Kao jedan primjer navest ću situaciju u kojoj je roditelj koji ima dijete sa 100% - tnim invaliditetom dobio za svoje dijete 16 sati osobne asistencije, a nakon toga je ona smanjena na 8 sati. Kod određivanja satnice za korištenje usluge osobne asistencije trebalo povesti više računa oko toga kojim osoba s invaliditetom treba najveći broj sati osobne asistencije, a kojima najmanji broj sati koji je propisan Zakonom. Tu dosta veliku ulogu igra i problem što se jako malo govori u javnosti o problemu pronalaska osobnih asistenata,a stim problemom treba bolje uputiti javnost da bi se ljudi koii bi i htjeli raditi taj posao koji je zahtjevan i za koji treba imati puno dobre voje, ljubavi i empatije prema osobama s invaliditetom. Potrebno je i povećati stanicu za samohrane roditelje djece s invaliditetom s trenutnih 88 sai na veći broj sati. Također je potrebno osigurati kvalitetnu procjenu satnice osobne asistencije za osobe s invaliditetom da znaju na koliko će točno sati imati pravo nakon odrađene procijene. Isto tako treba razmisliti da se roditeljima djece sa statusom roditelja njegovatelja ili bilo kojim sličnim statusom da se ne određuje manja satnica od one koja bi trebala biti određena. Ono što je najbitnije u cijeloj ovoj priči naglasiti je to da treba što više poticati udruge i saveze osoba s invaliditetom da pomažu roditeljima pronaći za svoju djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom kvalitetne osobne asistente, koji će kvalitetno i odgovorno obavljati svoj posao, jer su osobni asistenti potrebni djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom kako bi im olakšali kvalitetniji život i da bi mogli što više biti jednakopravniji u društvu i biti uključivaniji u sve oblike društva. 

osobna asistencija

 PROBLEMATIKA ZAPOŠLJAVANJA KAD SI OSI Kao prvo, moram ispraviti moje kolege iz tima „OSI Hrvatska“ koji su mi dali titulu pravnog savjetnika, pretpostavljam zbog mog poznavanja zakona (posebice radnog prava i Zakona o inkluzivnom dodatku i Zakona o socijalnoj skrbi), i napomenuti da ja nisam pravnik, moje poznavanje navedene problematike je rezultat dugogodišnje borbe za prava OSI i prethodnih poslova na kojima sam radila.Naime, moja borba sa sustavom koji nije ni malo naklonjen osobama s invaliditetom traje već više od 15 god, jer ja nisam od rođenja OSI, nego sam to postala nakon dvije operacije kralježnice i mogu reći da sam sve tamo do 2008. g. imala relativno jednostavan i normalan život ( solidan uredski posao, brak, obitelj), dakle prijelomna točka jest bila moj odlazak na hitnu operaciju diska zbog nesnosnih bolova koje sam trpjela. Sama operacija i oporavak su protekli dobro, ali nakon početnog šoka i razmišljanja u stilu „hoću li hodati“, pitanja su nastavila u ovom smjeru – „hoću li moći raditi?“. Naime, ono što tad nisam znala jest da ( iako gotovo svi nakon te operacije hvala bogu hodaju) većini operiranih ostaju trajne posljedice u vidu oštećenja živaca, grčeva i jakih bolova ( posebice za promjene vremena). Budući da sam u vrijeme prve operacije kralježnice imala 37 godina, i inače sam dinamičan tip osobe koja se dosta kreće i hoda, nadala sam se da će moj problem biti riješen uz eventualnu jednu ili dvije rehabilitacije ( fizikalne terapije ili toplica) godišnje i da u najgorem slučaju ako čovjek baš i ne može više raditi, da ima i neka prava, jer takva operacija nije šala. I tu sam se gadno prevarila, jer sustav vas cijeni onoliko koliko vas može „iskoristiti“, a kad ne možete postajete nepotrebni i nevažni. Budući da sam tad još bila mlada i daleko od pomisli o bilo kakvoj mirovini, nastavila sam puna elana i volje raditi svoj uredski posao i u prve tri god od operacije nisam iskoristila ni dana bolovanja (za dva dodijeljena tjedna stacionarne rehabilitacije koristila sam godišnji odmor). Moja obitelj (posebice bivši suprug) je smatrao da sam ja operacijom valjda „popravljena“ odnosno da mogu sasvim normalno živjeti i raditi kao svaka druga 100 % zdrava osoba, a nekako sam se i ja nadala da će tome biti tako. No, ubrzo sam se uvjerila da su posljedice u obliku jakih kočenja i bolova (posebice na hladno i vlažno vrijeme, kišu i snijeg) ostale i vremenom se samo pogoršavale, a nikakve toplice ni fizikalne terapije nisu mogle umanjiti nastale probleme. Problem je nastao kod poslodavca gdje sam bila jedini radnik ( radilo se o jednom sindikatu pri jednom ministarstvu ) i kao poslovna tajnica radila sam puno vrsta poslova, odnosno posao je bio jako dinamičan i zahtjevan i za 100% zdravu osobu, pa je poslodavac odlučio da me ne bi bilo loše poslati na procjenu radne sposobnosti ( i to sam odradila 2011. godine, a mišljenje nikad nisam dobila), a dovoljno je reći da su se medicinari koji su obavljali preglede čudom čudili zašto sam uopće poslana na takav pregled, jer radim kao tajnica, nisam ovlaštena službena osoba, niti se nalazim dugo na bolovanju – tad sam prvi puta završila na bolovanju koje je trajalo oko 2 i pol mjeseca. Nakon toga sam nastavila normalno raditi svoj zahtjevni posao, iako trpeći sve veća gunđanja i pritiske šefa koji je stalno ponavljao „kako posao neće moći trpiti moja bolovanja“. Situacija me natjerala da 2011.g. zatražim vještačenje pri mirovinskom na kome je komisija donijela rješenje o ukupno 50 % tjelesnog oštećenja ( vjerovala sam da će to poslodavcu biti dokaz da ne izmišljam bolove i probleme, nego da su mi stvarno ostale posljedice i tjelesna oštećenja). I tako se situacija na poslu sve više pogoršavala ( napominjem da tih godina nisam izbivala s posla više od nekoliko tjedana godišnje zbog fizikalnih terapija, injekcija protiv bolova i blokada koje sam primala), iako sam ja davala sve od sebe da posao što manje trpi i što više izbjegavala bolovanja i radila često i pod injekcijama i blokadama, samo da sto duže zadržim postojeći posao s kojim sam do tada bila zadovoljna. No, poslodavac nije mirovao i odlučio me poslatina invalidsku komisiju, što više zvao moju osobnu liječnicu da me pošalje na invalidsku i objašnjavao joj da shvaća moje probleme, ali on tako ne može funkcionirati, a liječnica se čudom čudila, rekla mu da ja doduše po njenom mišljenju imam dijagnozu za invalidsku mirovinu, ali budući da ne radim fizički, nego uredski posao, mala je šansa da mi je komisija i odobri, ali me odlučila na inzistiranje poslodavca poslati na invalidsku komisiju na kojoj sam 2017., g., u Zagrebu i obavila pregled i iako mi je rečeno da moji problemi jesu ozbiljni, sustav baš i ne šalje takve ljude u mirovine i shvatila da sam prepuštena sama sebi i tome koliko ću moći dugo izdržati. Dobila sam odbijenicu za invalidsku mirovinu uz napomenu potrebe „daljnjeg liječenja“ i komisija mi je ponovo potvrdila mojih ranije već utvrđenih 50% ukupnog tjelesnog oštećenja. I ja sam nastavila dalje najbolje što sam mogla, pijući tablete protiv bolova i trpeći gunđanja mog poslodavca koji je stalno ponavljao „da ne želi bolesne ljude“ ( a koliko je situacija bila apsurdna dovoljno govori da je majka od dotičnog imala 3 operacije kralježnice i prošla sličan put kao i ja , samo bez mobbinga jer je žena davno završila u invalidskoj mirovini. I tako dolazimo do, za mene kobne 2019. godine jer je nalaz MR-a pokazao da je potrebna nova operacija ( u jednom trenutku „otkazala „ mi je lijeva noga i jedva sam mogla sama do WC-a, završila sam na bolovanju i operacija mi je zakazana 13.03.2020. g. ( od operacije na taj datum nije bilo ništa jer je navedenog datuma počeo lockdown i ludilo oko covida). Zajedno s pritiscima na poslu počeli su i problemi zbog mog višemjesečnog bolovanja ( zamislite situaciju u kojoj vam , iako čekate operaciju i iako vam je liječnička komisija ODOBRILA bolovanje do obavljenog operativnog zahvata i završene rehabilitacije , liječnica kaže „da bi vi trebali malo ići raditi jer ste već dugo na bolovanju“, a na vaš odgovor da vam je komisija produžila bolovanje, a poslodavac ionako jedva čeka da se vratite da vam uruči otkaz ista odgovara „da to nije njen problem“. Na kraju sam ipak ostala na bolovanju, druga operacija je izvršena 10.08. 2020. i nakon trećeg vještačenja u životu komisija me šalje radit s 1.4.2021. Moj radni odnos se normalno nastavio do mog prvog bolovanja ( zbog dobivenog covida i kasnijeg pokočenja i terapija ) i nakon zatvaranja bolovanja 10.01. 2021. g. i mog prvog dana pojavljivanja na poslu uručen mi je otkaz ( iako sam imala posao na neodređeno). Nakon godina mobbinga i prepucavanja na kraju sam dobila OSOBNO UVJETOVANI OTKAZ ( zbog bolesti) i neku minimalnu otpremninu, kao i pravo na naknadu za nezaposlene na Zavodu. Usporedno s ovom zdravstveno – poslovnom zavrzlamom odvijala mi se i privatna drama, jer je do tad solidan suprug jedan dan samo pozvao mene i sina ( koji je tad završavao 3. godinu na Građevinskom fakultetu u Zagrebu) i izvijestio nas da mu je partnerica trudna. Bila je to tragikomična situacija , poput one u filmovima , gdje smo se sin i ja samo pogledali i upitali se o čemu on to govori, ali pokazalo se da dok sam se ja oporavljala od operacije i rehabilitirala, čovjek si našao drugu zanimaciju i odlučio u 51. god postati tata. Uslijedio je ubrzo sporazuman razvod i moja selidba ( sin je studirao u Zagrebu, a mi smo živjeli na katu obiteljske kuće kod muževih roditelja) i moja selidba mojim roditeljima u kuću u Petrinju koja je oštećena u potresu i čekala obnovu. Dolaskom na Zavod za zapošljavanje u Petrinji naišla sam na najbolje državne službenice koje sam ikad upoznala, željne i voljne pomoći, ali ograničene zakonima. Nakon što sam se ja izjadala što me sve snašlo, moja savjetnica na Birou je zaključila da ja moram imati status invalida, a ja sam joj uporno ponavljala da nemam, da sam bila na ukupno tri vještačenja i da imam jedino rješenje mirovinskog u kojem je navedeno „ukupno tjelesno oštećenje od 50 %“. Tada moja savjetnica odlučuje provjeriti u Registru OSI i uskoro mi javlja da imam status invalida s 2. stupnjem funkcionalnog oštećenja. Dakle, 13 god od prve operacije ja saznajem DA IMAM STATUS INVALIDA i da unatoč tome u biti i nemam neka prava. Ok, dobila sam i iskoristila naknadu za nezaposlene osobe sukladno godinama radnog staža, poslana sam na dvije edukacije ( njemački jezik i edukacija za administratora baza podataka) i u međuvremenu odradila i dva posla na određeno ( jedan javni rad na 6 mjeseci i jednu zamjenu za bolovanje od 3 i pol mjeseca) i sa svoje 54 god starosti i ukupno skoro četvrt stoljeća radnog staža već se skoro 9 mjeseci nalazim kao osoba s invaliditetom na Zavodu za zapošljavanje BEZ IKAKVIH PRIHODA. Podnijela sam u veljači prošle godine i Zahtjev za inkluzivni dodatak ( koji još čekam) i u međuvremenu sam bila na ni sama ne znam koliko natječaja i testiranja ( uglavnom za državne službe jer tu sam najduže i radila), privatnici me ni ne zovu kad se javim na natječaj za posao i nakon svega lagano gubim preostalu volju i živce jer vidim da se, unatoč svim mojim poduzetim naporima, ništa ne miče s mrtve točke i da ja trenutno NE PRIPADAM NIGDJE. Da pojasnim – sustav nam ODBIJA dati invalidske mirovine, NEMA rada na 4 h, a kad se javim na natječaje za koje imam kvalifikacije obično svugdje uđem u uži izbor i završim kao druga. Jasno mi je da poslodavci žele zapošljavati mlade i zdrave ljude, iako sam ja voljna raditi i 8 h, ali apsurdnim smatram da unatoč svoj toj halabuci o velikim pravima oko zapošljavanja invalida susrećem sve više ljudi u situaciji poput moje, a od nečeg treba živjeti. Sustav bi znači trebao obratiti pažnju da postoje i ljudi poput mene koji su JOŠ pokretni, ali zbog zdravstvenog stanja više nisu u mogućnosti raditi kao mlađi i zdravi, od Zakona o inkluzivnom dodatku se očekivalo stvarno puno, i on je možda donekle i riješio problem teških invalida ( poput mog oca koji je teško pokretan), ali ostaje pitanje što s nama ostalima koji smo još pokretni i željeli bi još raditi, jer očito za sustav mi kao da ne postojimo i prepušteni smo sami sebi. Ponižavajućim smatram da se mene s toliko godina i radnog staža PRAKTIČKI TJERA NA SOCIJALU ( jer imam još 10 godina do starosne mirovine), kao što se protivim tome da bilo tko tko je bolestan ili ima status invalida završava na socijalnoj pomoći ( jer iznos inkluzivnog dodatka od 138 ili 162 eura koji se u pravilu dodjeljuje pokretnim invalidima jednak je iznosu zajamčene minimalne naknade), čime država de facto izjednačava invalide sa onima na socijalnoj pomoći. Koliko su nam zakoni nejasni, promjenjivi i nedorečeni dovoljno govori i to da prilikom zapošljavanja invalida da bi OSI ostvario prednost pri zapošljavanju mora biti biti IZJEDNAČEN na testiranju s najboljim kandidatom i SAMO POD TIM UVJETOM osoba s invaliditetom IMA PREDNOST ( a za jedno radno mjesto se npr. prijavi oko 50 kandidata). Svi znamo da se testiranja za radna mjesta ( posebice u državnom i javnom sektoru) provode u nekoliko etapa, prvo ide pismeni, naknadno usmeni razgovori, pismeni dio je još i jasan i provjerljiv, ali sporni su upravo ti usmeni razgovori na kojima se od kandidata ne traži nikakvo konkretno znanje, znaci ocjena koja odlučuje o prijemu na posao je osobna procjena članova komisije i tako vam se , kao i meni nedavno, može dogoditi da budete najbolji na pismenom, ali da vas u ukupnom poretku pretekne mlada i pretpostavljam zdrava protukandidatkinja sa 1% boljim ukupnim rezultatom ( a presudio je kao baš taj usmeni) gdje je ona bodovana taman toliko da me „za dlaku „ prestigne, a radi se kao o novom načinu testiranja za državne službe ( koji je na snagu stupio od početka ove godine) i to kao s namjerom da se spriječe moguće zloupotrebe i namještanja (ha, ha, rekla bi ja). I radi se o ministarstvu koje se hvali da je zaposlilo dvostruko više OSI nego što je predviđena kvota zapošljavanja u državnim službama. Osobno „meni na čast“ služi što sam bila tako dobra unatoč godinama i zdravstvenim poteškoćama koje imam da sam bila „bok uz bok“ skoro dvostruko mlađoj kolegici, ali posao ( i to ne stalni, nego onaj na zamjeni ) je dobila ona. Također prilikom svakog novog raspisivanja natječaja u velikoj većini državnih i javnih tijela potrebno je PONOVO prolaziti „sve krugove pakla“, tj. ponovnog slanja dokumenata, testiranja i usmenih razgovora kao da si se prvi puta u životu prijavio za rad u tom državnom tijelu, znači minuli rad, poznavanje problematike i prethodna testiranja NE ZNAČE NIŠTA. I zato smatram da je potrebno osvijestiti ovu problematiku i inzistirati na promjeni brojnih nelogičnosti i u Zakonu o inkluzivnom dodatku ( za koji smatram da je diskriminatoran, posebice u odnosu na ljude kojima se dodjeljuje 4. i 5. razina koje su mizerne i još se za njih uvjetuje da OSI bude samac i da nema drugu nekretninu), dok za ove više razine to nije uvjet, a da ne govorim da neki korisnici imaju prava po tri osnove ( rade 8 h, dobili npr. treću razinu od 430 eura i još su u invalidskoj mirovini) , a drugi jedva dobiju i 162 eura ( ako i to). Osobno poznam mnoge oštećene ljude, imam znanca koji je imao 3. operacije kralježnice i kojemu je specijalist napisao da više nije radno sposoban , a invalidska komisija mu uporno odbija dati invalidsku mirovinu, iako je čovjek građevinac po struci i ima 57 godina, pa očito sustav očekuje da preživljava sa 162 eura inkluzivnog ( ako mu odobre i to). Druga znanica jest žena s također 3 operacije kralježnice koja je DOBILA ODBIJENICU za inkluzivni i to samo zato što je vještačena kao 2. stupanj kronične bolesti ( i pogrešno joj određena 5. razina inkluzivnog dodatka za koju je uvjet da osoba bude samac, a žena u braku, umjesto 4. razine koja bi joj trebala pripasti po iznosu Barthelovog indexa). Također poznam i dva branitelja i dragovoljca od kojih jedan ima pacemaker, medicina rada mu odbija izdati dozvolu za rad ( čovjek je električar), a invalidska komisija tvrdi „da je za njih on zdrav“. Drugi slučaj jest također branitelj i dragovoljac koji je teški diabetičar i posao čuvara izgubio zbog toga što na jedno oko uopće više ne vidi, i na drugo povremeno gubi vid, i jedino pravo koje je za sad ostvario jest opskrbnina za branitelje u iznosu od 150 eura mjesečno ( čovjek je na moj nagovor predao zahtjev za inkluzivni i još čeka). Iz svega gore navedenog mislim da je potrebno vladajuće upozoriti DA NIJE DOPUSTIVO da se invalidima i bolesnim ljudima DAJU OTKAZI ZBOG BOLESTI, a ne daju nikakva druga prava ( novi posao, posao na 4 h, pristojan iznos inkluzivnog ili invalidska mirovina). Sve je više ljudi koji su u sličnoj situaciji i osjećaju se ljuti i poniženi i kao GRAĐANI DRUGOG REDA. Mislim da u cijeloj toj priči oko prava invalida nije nebitno istaknuti da su gotovo 700.000 osoba u RH trenutno OSI ( oko 17 % ukupnog stanovništva naše države ). Prema podacima Hrvatskog Zavoda za zapošljavanje trenutno se kod njih u evidenciji nalazi oko 10.000 OSI, što i nije tako velik broj. Neće me nitko uvjeriti da nije moguće provjeriti što je točno svim tim ljudima i vjerojatno je velika većina njih sposobna raditi BAREM 4 h na dan. Sustav bi morao naći načina da nekako zbrine sve te ljude, bilo kombinacijom rada u nepunom radnom vremenu i inkluzivnog dodatka ili invalidske mirovine, kako bi i ti ljudi mogli od nečeg živjeti. Također bi trebalo onemogućiti da netko tko je u invalidskoj mirovini i uz nju prima inkluzivni dodatak i radi još 8 h ( rad na 4 h da, jer inače smisao gubi invalidska mirovina dana toj osobi), a ne ovako, kao do sada da sve ide stihijski i stvari sve više izmiču kontroli i dio OSI ostaje na rubu društva, zanemaren i ponižen jer OSI nisu i NE SMIJU BITI SOCIJALA, inače nam sva ta priča oko prava invalida i na dalje ostaje samo mrtvo slovo na papiru. 

Irena Čižmić

 Živimo u gradu Vrbovsko u Gorskom Kotaru ,nas maleni je evo već treću godinu u vrtiću. Prošlu godinu smo otkrili da je možda u spektru i to se pokazalo točnim. E sad naša borba kreće lani , s obzirom da ima pravo na asistenta mi smo skupili sve potrebne papire. No tek sad smo uspjeli nagovoriti vrtić da preda zahtjev gradu ,ali grad uporno smišlja načine kako da ne dobijemo asistenta. Prvo je bilo da grad nema novaca ,pa su počeli tražiti način kako da ih financira ministarstvo.... To evo traje od početka vrtićke godine tj. od 9. mjeseca ove godine. S obzirom da smo mi malen grad koji se vodi kao grad prijatelj djece ,nije mi jasno kako se neke osnovne potrebe djeteta ne mogu isposlovati. Moj plan je poslije nove godine ići sama kod gradonačelnika Dražena Mufića i vidjeti gdje je zapelo , ali me jako ljuti odugovlačenje i izgovori koje daju. Uglavnom to je naša priča s kojom se izgleda ne nazire kraj tako skoro. S tim da je dijagnoza autizma sve češća ,bojim se kako će budući slučajevi funkcionirati ,ako nista barem da budemo pokretač nečeg boljeg za buduće generacije sto se tiče ostvarivanja prava na asistenta u vrtiću. 

Tekst je napisala Antonia Bolić: ASISTENCIJA