Još iz vremena Ženevske deklaracije o pravima djeteta (1924.), Deklaracije o pravima djeteta Ujedinjenih naroda (1959.), Konvencije o pravima djeteta (1989.), te niz drugih zakonskih i pod zakonskih odredbi te različitih Pravilnika osigurava djeci prava i mogućnosti, jer je univerzalna i odnosi se na svu djecu, pa tako i na djecu s poteškoćama u razvoju. Članak 23. konvencije o pravima djeteta (Zakon o potvrđivanju Europske konvencije o ostvarivanu dječjih prava, N.N1/2010.) ima 4 alineje u kojima se navodi:„1. Države stranke priznaju da dijete s teškoćama u duševnom ili tjelesnom razvoju treba voditiispunjen i pristojan život u uvjetima koji jamče dostojanstvo, jačaju djetetovo oslanjanje navlastite snage i olakšavaju njegovo djelatno sudjelovanje u zajednici. 2. Države stranke priznaju djetetu s teškoćama u razvoju pravo na posebnu skrb te će, ovisno o raspoloživim sredstvima, poticati i osiguravati svakom takvom djetetu kao i onima koji suodgovorni za njegovu skrb, pružanje pomoći koju zatraže i koja je primjerena stanju djeteta i uvjetima u kojima žive njegovi roditelji ili drugi koji skrbe za njega. 3. Priznajući djetetu s teškoćama u razvoju posebne potrebe, pružanje pomoći prema stavku 2. ovog članka bit će besplatno kad god je to moguće, uz uvažavanje materijalnih mogućnosti djetetovih roditelja ili drugih osoba koje o njemu skrbe, te će biti organizirano tako da djetetu s teškoćama u razvoju osigura djelotvoran pristup obrazovanju, stručnoj izobrazbi, zdravstvenim službama rehabilitacijskim službama, pripremi za zapošljavanje i mogućnostima razonode, što mu omogućuju puno uključivanje u zajednicu i osobni razvoj, uključujući njegov kulturni i duhovni napredak. 4. Države stranke će u duhu međunarodne suradnje promicati razmjenu najvažnijih obavijesti iz područja preventivne zdravstvene zaštite te medicinskog, psihološkog i funkcionalnog tretmana djece s teškoćama u razvoju, uključujući širenje i pristup obavijestima o metodama rehabilitacije, obrazovanja i izbora zanimanja, kako bi unaprijedile sposobnosti i vještine te proširile domaća iskustva u tim područjima. U svezi s tim, osobita pozornost posvetit će se potrebama zemalja u razvoju. “Dakle, na temelju ovih dokumenata provodi se daljnja strategija u uključivanje djece s poteškoćama u odgojno obrazovni sustav u Republici Hrvatskoj. Usprkos činjenici, da su državne institucije i nadležna ministarstva uključena u provedbu svih prava na inkluziju i čim učinkovitije uključivanje u odgojno obrazovne ustanove često se dogodi da se roditelji djece s teškoćama u razvoju susreću sa različitim preprekama. Već na prvom stupnju odgoja i obrazovanja, odnosno uključivanja djeteta u predškolsku ustanovu moraju biti zadovoljeni različiti kriteriji, da bi dijete uopće imalo pravo upisa u vrtić. Ovisi to o više čimbenika, poput: opremljenost ustanove za prihvat djece s poteškoćama ,stručna osposobljenost kadra (pored odgajatelja koji radi u skupini), potreba za asistentom itd. U smislu Državnoga pedagoškog standarda predškolskog odgoja i naobrazbe djeca s teškoćama su djeca s utvrđenim stupnjem i vrstom teškoće po propisima iz socijalne skrbi, koja su uključena u redovitu i/ili posebnu odgojnu skupinu u dječjem vrtiću, ili posebnu odgojno-obrazovnu ustanovu te koja se sukladno navedenom uključuju u redoviti ili program javnih potreba predškolskog odgoja i naobrazbe (Izvor: Eurydice). U koliko dijete ima lakše poteškoće u razvoju, najčešće se uključuje u redovni program vrtića, ako su poteškoće većeg stupnja tada su to u glavnom posebne odgojno obrazovne ustanove koje nude cjelovitu skrb za dijete s težim oblikom poteškoće, a koje uz adekvatnu skrb može razvijati svoje potencijale. Osnovnoškolsko obrazovanje djece s poteškoćama u razvoju, također se temelji na svim zakonskim i pod zakonskim dokumentima koji su u najvećoj mjeri u nadležnosti Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih te Hrvatskim zavodom za socijalni rad. U prošloj školskoj godini 2023./2024. zabilježen je broj od 29.603 koja su imala neki oblik poteškoće u razvoju, a to je oko: 6,6°% od ukupnog broja osnovnoškolskih i srednjoškolskih učenika. Taj postotak je u omjeru 85% osnovnoškolskih učenika s poteškoćama u razvoju naprema 15% srednjoškolskih učenika s poteškoćama u razvoju. U većim osnovnoškolskim organizacijama su zaposleni stručni timovi koji nude organiziranu pomoć djeci u osnovnoj školi(psiholog, pedagog, defektolog, logoped, socijalni pedagog). Prema Pravilniku o osnovnoškolskom i srednjoškolskom odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju (NN 24/2015.) utvrđuju se vrste teškoća učenika s teškoćama u razvoju na temelju kojih učenici ostvaruju pravo na primjerene programe školovanja i primjerene oblike pomoći školovanja. Primjereni programi odgoja i obrazovanja ostvaruju se u redovitom razrednom odjelu, dijelom u redovitome, a dijelom u posebnome razrednom odjelu, posebnom razrednom odjelu ili odgojno-obrazovnoj skupini. Dodatni odgojno-obrazovni i rehabilitacijski programi koji se određuju kao dio primjerenoga programa odgoja i obrazovanja učenika su program edukacijsko-rehabilitacijskih postupaka, program produženoga stručnog postupka i rehabilitacijski programi. Postoje i privremeni oblici odgoja i obrazovanja su kao nastava u kući, nastava u zdravstvenoj ustanovi i nastava na daljinu . Usprkos činjenici, da je sistem potkrijepljen nizom različitih zakona, pravilnika i smjernica za rad s djecom s poteškoćama u razvoju u praksi se često susrećemo s nedostatkom stručnog kadra,a posebno u manjim sredinama. Ravnatelji manjih ustanova imaju izazov organizirati rad s djecom s poteškoćama u razvoju. Najčešće se uključuju asistenti koji pomažu djeci s poteškoćama u razvoju i uključuju se u razred s ostalim učenicima, a ponekad, u nedostatku asistenata „uskaču“ i roditelji djece. Prema potrebama, za učenika s poteškoćama u razvoju izrađuje se individualizirani plan i program rada.